Pécsi Horvát Színház

Miroslav Krleža: Agónia

dráma

Bemutató: 2023. október 19. Cs 19:00

Előadások helyszínei: Pécsi Horvát Színház Színházterem, Vukovar, Magyar Nemzeti Színház Budapest | (JELEN/LÉT Nemzetiségi Színházi Fesztivál
), Vinkovci

redatelj Dario Harjaček
dramaturginja Dora Golub
scenografkinja Vesna Režić
skladatelj Damir Šimunović
kostimografkinja Ana Mikulić
oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj
asistent scenografkinje Krešimir Tomac

igraju

Irena Tereza Prpić
Igor Golub
Goran Koši
Goran Smoljanović
Vlasta Golub

riječ iščezava

Prihvatiti se zadatka inscenacije kanonskog teksta kao što je U agoniji Miroslava Krleže, često proglašavanog njegovim najuspjelijim dramskim ostvarenjem, pa i vrhuncem hrvatske dramske književnosti uopće, pothvat je koji može biti dočekan sa strepnjom, strahopoštovanjem, nelagodom, predrasudama, otporom ili, s druge strane, znatnom umjetničkom ambicijom (i ponovno strepnjom), jer čak i kad odbacimo teret kroz proteklo stoljeće nataloženih superlativa ispisanih u čast Krležinu geniju, ostajemo suočeni s bespoštednom snagom monolitne dramaturške strukture njegova djela, zapletenog, intelektualno prenapregnutog diskursa i prepoznatljivog književnog stila. Premda navedena drama nedvojbeno iziskuje utjelovljenje u scenskom izrazu koji može održati punoću i bravuroznost Krležina jezika, te eksplozivnost svoje unutarnje dinamike kroz glumački aparat, psihofizičko i intelektualno iscrpljivanje glumačkog subjekta na kojem izvedba Agonije inzistira – napose u tročinskoj verziji za čiju smo se inscenaciju odlučili – kao da zorno objelodanjuje Gavellinu tezu o iščeznuću „zasebne funkcije dramske riječi“ baš u trenutku kad ona dospijeva do svojeg maksimuma.

Na sadržajnoj, estetskoj i formalnoj razini, treba istaknuti autorski zazor spram opasnosti da ova inačica Agonije upadne u salonske klišeje i isklizne u izvedbu patetičnog, pa i zastarjelog scenskog govora, kakav je slijedila istovremena ili posljedična sklonost glumačkom stilu i kazališnoj atmosferi bliskima uzorima filmskog modernizma. Potpomognuta onim gotovo stoljetnim talogom nagomilanih značenja, naša se Laura od ibsenovske i strindbergovske histeričarke transformirala u suvremenu „ženu pod utjecajem“, sličnu Cassavetesovim (anti)heroinama, kao i Fassbinderovim, Bergmanovim ili Antonionijevim melankoličnim junakinjama. S druge strane te liste nalazi se i ironijski intoniran hommage ambivalentnoj reprezentaciji femme fatale iz noir filma, pogotovo s obzirom na odluku da se u danoj inscenaciji Lenbachovo samoubojstvo – dakle, moguće Laurino ubojstvo vlastitog muža koje je neminovno približava Gigi Barićevoj Milana Begovića – odvija iza pozornice, skriveno oku publike.

Nedvojbeno, predstava U agoniji čije autorske intencije ovaj tekst nastoji sažeti dramska je predstava u punom smislu te riječi, utemeljena na agonu iz naslova, borbi na život i smrt muškarca i žene, primordijalnog para tako značajnog Krležinoj dramaturgiji, zaraćenih ljubavnika Adama i Eve, u glembajevskom ciklusu prerušenih u (malo)građanski kostim, no jednako animalnih i neurasteničnih onkraj granica napora u hiperintelektualnom verbalnom nadmetanju. Razvidno je kako prethodno spomenuti zastrašujući i/li pretenciozni pothvat inscenacije Krleže, poduzet s glumcima doraslim izazovu – a u slučaju ove predstave to se i dogodilo – zaista usmjerava književnosti u kazalištu, no ne u okoštalom, ograničavajućem smislu robovanja kazališnog medija literaturi, nego onom što u gavelijanskoj maniri svjedoči procesu u kojem „ulazak glumca u dramu znači ulazak doživljene stvarnosti u literaturu“. Tada to nije kazalište u službi puke reprodukcije književnog materijala, niti kazalište u službi uopće, bilo koga ili bilo čega, već kazalište koje u gledatelju doista može izazvati intenzivno tjelesno doživljavanje organskih oćuta, kazalište kakvo nas kao publiku, ako je vjerovati Gavelli, vraća glavnom razlogu zbog kojeg ga pohodimo – suigri.

Dora Golub

Korábbi előadások